Gdje god živ čovjek po krene Balkanu, sudarit će se s Evlijom Čelebijom. Hrvatska službeno nije na Balkanu, ali…

Drniš nije postao u Evlijino vrijeme, prvi put se spominje 1494. godine, ali će najprije biti da je u to doba postojala samo utvrda s posadom i nešto malo stanovnika. Osmanlije su, naime, u Dalmaciju počeli upadati, paliti i robiti već početkom 15. stoljeća pa se mletačka vlast dala na izgradnju utvrda. To je neko vrijeme pilo vode, ali ne zadugo, pa će se 1522. godine u Kninu, Skradinu i Drnišu zavijoriti zelene zastave sa zvijezdom i polumjesecom. Stoljeće i pol kasnije, neposredno pred početak Kandijskog rata, kad Evlijin vranac projezdi dalmatinskim kamenjarem, njegov će vlasnik opisati Drniš kao tipičnu tursku kasabu sa 200-300 kuća, pet džamija i sahat-kulom, gradskim vodovodom i nekoliko mostova na Čikoli. Po Evlijinom zapisu izgleda da će gradić, milošću Allahovom, do kijametskog dana ostati turski, ali ga Mlečani uzimaju 1664., Turci ga vraćaju u svoje ruke šest godina kasnije, da bi 1683. godine dočekao konačno oslobođenje od osmanske okupacije, mada je sve do 1715. ne jednom napadan i bio u opasnosti da ponovno promijeni gospodara.

Od Evlijinog vakta prošla su gotovo četiri stoljeća, ali je tragova ostalo poprilično. Najjasniji svjedok je minaret jedne od pet džamija, smješten pod najvišom točkom područja, utvrdom Gradina. Od džamije nije ostalo ni traga, Mlečani su nakon zauzeća porušili ne samo islamske bogomolje već čak i sahat-kulu te znatan dio utvrde. Minaret tako već stoljećima izgleda kao siročić bez matere, ali i bez šiljastog vrha; ostalo je tek prvo, vjerojatno i jedino šerefe, a na njega se nastavlja samo nebo. Inače je ovo najzapadniji minaret izgrađen u doba Osmanskog carstva i jedini očuvan na području Dalmacije. Vrag će ga znati zašto ga je mletački general Leonardo Foscolo odlučio poštedjeli.

I dio utvrde na Gradini, onaj središnji, okruglasti, nalik starinskoj košnici od pletera i blata, zaostao je od Osmanlija. Foscolo ju je počeo rušiti, izgledalo mu valjda da su namrgođeni, brkati i dobro naoružani istočnjaci otjerani daleko od Petrova polja, pa se predomislio i dozidao je, kako srednjovjekovni, što su ga gradili plemenitaši Nelipići, tako i osmanski dio. Pogled s Gradine ne za peticu već za pet više, kako na planinu Prominu i polja, tako, još više, na kanjon Čikole što se rastegnula kao kakva dobroćudna i razigrana zmija što je od Boga poslana da ljudima olkšava misli. Tamo gdje se pozdravlja s Drnišem, na početku kanjona, Čikola zadjenula broš u obliku stare kamene mlinice. Drnišani tvrde da potječe još iz srednjovjekovlja, u što se ipak ne bih kladio, ali to je i tako nebitno; i kad se ne potrefi na najbolji, broš uvijek oplemenjuje haljinu. Ovdje se potrefilo.

M.J. | Bljesak.info / Minaret bez džamije

Bilo bi Gradine i više da, nakon što su Osmanlije prestali biti opasnost, nije proglašena, što bi danas rekli, „neperspektivnom vojnom imovinom“ pa je i vlasti i narod rušili i odvlačiti gotov, otesan kamen. Vremena i neprijatelji se, znamo, mijenjaju pa će u svakom ratu svaka strana mjerkati ovako jedno istaknuto brdo i tako će biti dok je svijeta, vijeka i ratova. Ne iznenađuje zato ni što su se na Gradinu „uzidali“ i partizani; jest da se slova na spomeniku mogu pročitati samo s deset centimetara ili kad se fotografija otvori u photoshopu, jest da bi sve moglo biti i malo urednije, ali barem niko nije ni odbio petokraku pri vrhu, kamoli da je spomenik otperjao u nebeske visine.

Gradina nije jedina utvrda na drniškom području; drugi je Kamičak, tamo negdje kad se od Visovačkog jezera krene ka Roškom slapu, a druga Ključica, kod sela Ključ, na Miljevačkom platou, podaleko od grada. Spominjem to jer neki vjeruju da je Ključić iz jednog dokumenta pisanog oko 1340. ustvari Drniš, a ja sam ipak sklon tomu da bi se prije moglo raditi o Ključici.

Rekoh da minaret u nebo strši bez džamije, a oblake gledaju i ponutrice mnogih okolnih ruševnih kuća. Grad je, odlaskom Osmanlija, naprosto dobrim dijelom „spuzao“ uniže, u ravniji dio. Ljepše bi bilo popeti se na Gradinu da je manje tih arhitektonskih krnjotaka. Oko nekih čak ne bi bilo previše posla, ali je, eto, i državi, i županiji i gradu mnogo šta preče. U jednoj od ruševina, ne raspoznajem kojoj, nalazila se u mletačko doba i općinska zgrada, a jedina baš-baš sačuvana gradnja, mada je vidljivo da nije prošlo puno godina otkako je temeljito obnovljena, crkvica je svetog Roka, zaštitnika grada.

Elem, nije prošlo ni 50 godina otkad su otjerani Osmanlije, taman su se i ratne čarke u predaji počele stvarati u odsudne bitke i mnogo šta je bilo obojeno ružičasto, bezbeli se narod malo i upušćao, kad li se na obzoru pojavilo nešto stoput gore od omraženih Turaka – kuga! I kako uvijek biva kad zagusti, pomagaj, Bože, pomagaj, Gospe, pomagajte svi sveci! U svetačkom zboru za kugu je, zna se, zadužen sveti Rok. Bit će da je utvrda i tad žestoko nastradala, ljudima bila priša, kuga im puše za vratom, ali ipak nisu sagradili minijaturnu crkvicu, kao što ih je Roku na brzu ruku sazdano mnogo u godinama kuge. Oko nje je uglavnom mrtvo kao da je kuga sve živo sastavila sa zemljom, a izuzetak su dani oko svečevog blagdana, 16. kolovoza, koji je ujedno i Dan grada.

M.J. | Bljesak.info / Tragovi džamije u crkvi svetog Ante

Rokova crkva simbolično je, eto, glavna, makar par dana u godini, ali sam naumio završiti s građevinama vezanim za Osmanlije, a tu će naći još jedna crkva. Putopisac je prolupao, pomislit će sad neki, još će nas uvjeriti da su Osmanlije gradili crkve! Hm, i jesu i nisu! Točnije, sagradili su džamiju, ali su je Mlečani i visovački fratri – isto kao što su Turci u našim krajevima uradili u Bihaću, Jajcu, Srebrenici i drugdje, samo kontra – pretvorili u crkvu. Nije mi prva, vidjeh jednu crkvodžamiju u Đakovu, nekoliko u Mađarskoj i drugdje, a sve ih je lako prepoznati već izdaleka, ponajprije po orijentalnim prozorima, a unutra po orijentalnim lukovima, ornamentima maurske provenijencije i ovdje, posebno, po saćaatim polukupolama u kutovima što drže svod; ostavljeni su u originalu, kameni, sivi, pa u bjelini crkve još više upadaju u oči. Prvo je bila posvećena Gospi od Ružarija, a onda najpopularnijem svecu naših krajeva, svetom Anti Padovanskom. Ne razumijem se baš previše u svece, ni ovosvjetske, ni one iz kalendara, ali predmnijevam da je brončani striček pored crkve s djetetom u naručju glavom i bradom onaj što mi nisu dali da kako treba snimim njegov grob u Padovi.

A sad polako ka gradu koji je, rekoh, „spuzao“. I Mlečani su otpuzali, država im se stvorila u prah, a naslijedili ih Austrijanci i ostali sve do 1918., uz, naravno, onu Napoleonovu sedmogodišnju ekskurziju Dalmacijom. Sva vrijedna sitnjurija što je ostala iz njih našla se u gradskom muzeju, s čijih prozora prolaznicima mašu šarene tkanice s mustrama ovog kraja. I to sam već negdje viđao, ali postavka, neki bi rekli instalacija, nije manje vrijedna, nema ničeg lošeg u tome da se kvalitetne ideje preuzmu i implementiraju i vlastitoj sredini.

Ne ulazim u muzej, makar bih unutra, uza sve ostalo vrijedno, mogao vidjeti mnogo radova Ivana Meštrovića; više sam sklon potražiti njegova djela postavljena na otvorenom; tamo, uklopljena u ambijent, dišu slobodnije, takoreći punih pluća. Prva mi se, u gradskom parku, nudi fontana Vrelo života, koju smatraju jednim od najvrjednijih umjetnikovih ranih radova. Čast trojici policajaca koji su poginuli za svoju hrvatsku domovinu i zasluženo dobili spomenik, ali ja ipak kroz živoogradni labirint nestrpljivo žurim ka fontani.

Kad ju je osmislio i izveo, a sam ga je klesao deset mjeseci, Meštroviću su bile svega 23 godine, što je možda bio i dodatni motiv da za simbol života uzme majčinsku dojku. Možemo samo zamisliti koliko je mladac pun inspiracije bio sretan i ponosan što je, i to bez sumnje za dobar honorar, dobio prigodu izraziti svoje umijeće za onda znamenitog bečkog industrijalca i mecenu Karla Wittgensteina. Vrelo života je na prvoj narednoj izložbi bečke secesije „rasturilo“ i kritiku i posjetitelje, o fontani su napisani čitavi hvalospjevi, a s izložbe odlazi onamo kamo je već prije određeno, u kapelu u predvorju Wittgensteinove palače usred Beča. Inače je, valja i to barem usput spomenuti, Karlov sin bio onaj u filozofskom svijetu dobro poznati Ludwig Wittgenstein, autor i sad na mnogim studijima obveznog Logičko-filozofskog traktata. Naravno da je Karl nastavio „gurati“ Meštrovića, ne marketinški već financijski, omogućujući mu razmjerno bezbrižno bavljenje umjetnošću. Život je, međutim, pun mijena, pa su Wittgensteinovi nakon što su ih žestoko poharala dva svjetska rata, osiromašili, te je na bubanj došla i bečka palača, a s njom, dakako, i Vrelo života. Ko zna gdje bi završilo, ja ga, eto, sigurno ne bih imao prigodu vidjeti, da nije „skočio“ sam Meštrović, alarmirao drniške gradske oce, dao većinu love, pa je 1957. fontana od tršćanskog vapnenca otkupljena, dovezena i uklopljena u nišu ukusno izvedenog stubišta uvrh parka.

M.J. | Bljesak.info / Detalj s Meštrovićevog Vrela života

Malo dalje su, takoreći na cesti, Meštrovićevi Orači: dvojica, pogotovo zadnji na reljefu, što drži plug, svojski zapeli da pooru njivu, jedan pored njih sije iz pune zobnice, a sve nadgleda i nad svim strepi Ona, žena, majka, kraljica. Ne treba posebno spominjati da i face i odjeća odaju ljude ovog kraja.

Na zidu zgrade Općine smjestio se, pak, onaj što je grad onomad zaštitio od kuge. Meštrović je, kaže se na turističkoj tabli, za model uzeo nekog Božu Čulinu, a navodi se i da je ovo kopija izrađena na osnovi fotografije, budući daje original tijekom posljednjeg rata netragom nestao. Sveti Rok, moglo bi se reći i sveti Božo Čulina, predstavlja ustvari općinski grb.

Najteže nađoh Meštrovićevu skulpturu Majka s djetetom; malo je na nemjestu, zavučena, na nju se ne može nabasati slučajno, ispred je ulaza u nekakvu zdravstvenu ustanovu oko koje je danas pusto. Uradio je meštar mnogo što s ovim motivom, a ovu, drnišku, skladao je od gipsa u South Bendu, SAD, 1959. godine, pa poslao fotografiju da je mogu izliti u bronci.

Na kraju, u zelenilu iznad zgrade Općine, i Meštrovićevo poprsje. Fino, ali bi mu se Drniš morao odužiti puno, puno više, bista je možda dostatna za neke istaknutije smrtnike, za besmrtnike kao što je Meštrović nije.

Da bi se došlo do Majke s djetetom, mora se proći pored najveće ovdašnje crkve, župne, posvećene Gospi od Ružarija. Ne znam zbog koga i zbog čega ovdje neke crkve drže zaključane, uglavnom još jedan Meštrovićev rad, Gospu Petropoljku, postavljenu na oltaru crkve, neću vidjeti. Svana je trobrodna crkva dopadljiva, barem meni, volim neoromanički stil. Na pročelju bogato izvedena rozeta, a u luneti iznad ulaza kratka molitvica „Kraljici prisvetoga Rozarija“ koju, pridržavajući krunu, natkriljuju dva anđelčića. Primjećujem da je jedna riječ s natpisa ispod 1950. godine postavljenog Gospinog kipa u dvorištu stesana, ali ne uspijevam dokučiti što je pisalo i je li naknadno zasmetalo Crkvi, ondašnjim vlastima ili nekom trećem. Za visoku figuru fratra, također u dvorištu, na prvu pomišljam da je neki svetac, sveti Franjo ili sveti Anto; istom kad se približim, čitam da se radi o fra Julijanu Ramljaku. Čovjek je najbolje godine, njih 18, odrobijao, a da je jedva znao zbog čega je uopće optužen. Ima ko sudi na onom svijetu, znat će On je li fra Julijan bio kriv, a ja možda i nisam promašio kad sam ono na prvu pomislio da je kipom prikazan svetac.

Spomenuh da je štošta važno od drniških umjetnina nestalo pa zamijenjeno kopijama, a ne spominjem da je mnogo što bilo, malo je reći, devastirano, nego čak i uništeno. Drniš je, naime, godinama, sve do akcije „Oluja“ bio pod okupacijom vojske tzv. SAO Krajine, a ratne štete su tolike da je grad po tom parametru na drugom mjestu u čitavoj Hrvatskoj, odmah iza Vukovara. Znamo, kuda vojska prođe…

Nego je sreća u nesreći što crkve nisu rušene, ni do „Oluje“, a ni nakon nje, pa mogu vidjeti i pravoslavnu crkvu Uspenja Bogorodičinog. Zeru je, dvadesetak godina, mlađa od prethodno spomenute katoličke, „nacrtao“ je ovdašnjim pravoslavcima znameniti Ćiril Iveković, neoromanički stil, bizantski slog vrlo primjetan. Ni u nju ne mogu, zaključana i pusta, a volio sam vidjeti, tako kažu, čudotvornu ikonu Bogorodice Drniške. Do rata je ovdje bilo puno ikona iz 16. stoljeća, iz stare crkve, ali su sve osim spomenute odnesene u muzej Srpsko-pravoslavne crkve u Beogradu i dabogda da ikad više vide svoj Drniš. Ne budi mi mrsko, svratit ću i do pravoslavnog groblja, na izlazu iz grada prema Splitu, vidjeti kapelu svetog Arhanđela Mihaila. Ništa posebno, mala rozeta i zvonik na preslicu, jasno da je neusporediva s onom glavnom, u gradu.

M.J. | Bljesak.info / Kod mauzoleja Meštrovića iznad Otavica

Naravno da ću trknuti i u Otavice; doći u Drniš, a ne vidjeti crkvu Presvetog Otkupitelja znači „promašiti ceo fudbal“. Znam da će neki ovdje odustati od čitanja i reći da sam, kao što često jesam, dosadan sa svim tim crkvama, ali je ova naprosto sasvim svoja, drugačija od svih drugih. Crkva je, naime, mauzolej Ivana Meštrovića i njegove uže obitelji, roditelja Mate i Marte, braće Petra i Mirka, sina Tvrtka i supruge Olge. Ja, baksuz, došao sam na Paraćevu glavicu iznad Otavica na jedan od dana kad je i oko nje pusto; ni kustosa da otključa, ni znatiželjnika i poštovala Meštrovićevog djela.

O Meštroviću neću, siguran sam da nema potrebe, tȁ toliko je o njemu napisano, već samo to da je sâm osmislio svoje posljednje počivalište i izabrao najbolje mjesto, par kilometara udaljeno od svoje rodne kuće. I ne samo da je „nacrtao“ crkvu-grobnicu već i čitav okolni prostor, od mosta preko Čikole pune šaša i drvoreda u podnožju, moćno izvedene željezne kapije, kaldrmisanog stepeništa i okolnog prostora. Uza sve je izrazio želju da se ovdje katkad kanta glagoljaška misa; ne znam ima li u Hrvatskoj svećenika koji bi znao tako i je li mu želja ispunjena.

U ratu su oko mauzoleja bili naredan topovi, minobacači i slične stvarke, odavde je gotovo svakodnevno bljuvana smrtonosna vatra po okolnim i udaljenijim naseljima. Kad se nije pucalo, pa bi Martićevim i Babićevim topnicima budi dosadno, pljačkalo se. I nije se stalo samo na onom što je bilo lako ponijeti; nestale su, primjerice, čak i kasetirane brončane vratnice s Meštrovićevim portretima članova njegove obitelji. Kao poznato umjetničko djelo, teško da su se kao takve mogle prodati, lako bi bile prepoznate gdje god bi se pojavile, što će reći da su – bronca je uvijek držala cijenu – izrezane u neprepoznatljive komadićke, možda završile na kakvom otpadu i pretvorene u ko zna što.

Video: Milo Jukić | Sličica o mom putešestviju

Nije crkva jedina, Meštrović je svoj potpis stavio i na nekoliko zgrada niže nje, u polju i selu. Obiteljska kuća Meštrovića, koju je dao napraviti, pomalo je, sa šiljatom kulom, nalik utvrdi, a na pokaznoj tabli stoji i obiteljska slika 15 Meštrovića. Blizu nje, na istoj strani ceste, stoji i zgrada osnovne škole i antimalarične stanice. Bilo je močvare, bilo je komaraca, bilo je malarije, a nije bilo škole, pa se Ivan pobrinuo da sve to okrene naopako. Naravno da je selo „procvalo“, ali sve se to dešavalo podavno.

Danas su zgrade od tesanog kamena ne samo još uvijek uspravne već i tako čvrste kao da su pravljene „prekjučer, ali koja fajda kad Otavice danas postoje još samo „na papiru“ – sve jedan stanovnik ih je napustio :( Kuća ima, i gospodarskih zgrada, cesta savršena, polje puklo dokle pogled seže, ali, eto, novo vrijeme i novi ljudi očito od života traže i išću neke druge stvari.

Čast Meštroviću, ali je najposebnije mjesto u Otavicama Banovača, seoska česma i pralo s ugrađenim nadgrobnjakom s motivom konjanika. Da danas odeš na otavičko groblje i probudiš bilo kojeg od pokojnika, nikako ga ne bi mogao uvjeriti da u kamenoj ploči nije urezan banovac Neorić, koji je, prema predaji, poginuo ovdje u nekom okršaju s Turcima, ali je i laiku jasno da se radi o rimskoj steli. Ne znam što predstavlja kameni postament na platou iznad česme, ali mi „baca“ na socrealističko razdoblje – kao da je nešto, neko spomen-obilježje, bilo pa „nestalo“.

Otavice su, po svemu, k'o stvorene za postavljanje spomenika pa bilježim i jedan noviji, podignut u spomen poginulom branitelju Anti-Toniju Meštroviću. Ne znam o njemu baš ništa, bit će da je neki Umjetnikov rod. Čitav mali kompleks; dopadljiv, ali, naravno, „na vrhu“ ostaje ono Umjetnikovo.

M.J. | Bljesak.info / Radasova skulptura u Čitluku

U Otavicama ću se, za kraj, osladiti višnjama na napuštenim imanjima kraj ceste pa ću u „bazu“, ali ću, na pola puta, zastati u selu Čitluk. Ne zove me samo začudo širom otvorena crkvica svetog Roka već, još više, skulptura muža i žene u ovdašnjoj narodnoj nošnji. Smjerna domaćica u naručju drži živahno djetešce što je pogled uprlo u ćaću. Ćaća je, pak, sve u jednom, slika domaćina u čijem se izrazu lica naslućuje da su mu negdje u primisli i slavna vremena četovanja protiv Turaka. Kipar Vlado Radas, javnosti najviše poznat po Marulićevom kipu na istoimenom zagrebačkom trgu, zbilja je pogodio u srž.

Spomenik je postavljen čim je nestalo SAO Krajine i ovaj kraj oslobođen, a dvorište je desetak godina kasnije dodatno uređeno, i to – piše na zdencu – po fra Šimi Nimcu, istom onom čije se ime godinama razvlači po medijima zbog navodne prodaje skupog crkvenog zemljišta u Baškoj Vodi. Ovdje je, eto, ostavio pozitivan trag, a ionako nije moje da sudim, jer, znamo, čudni su putovi Gospodnji. A još čudni oni vražji…